Dnevnica prosjakinje ispred Hotela Moskva i prodavačice koja joj ukrupnjuje ulov

Gotovo sam zaboravila na epizodu koju se kanim da ovde opišem, kad mi izroni iz sećanja posle čitanja ovog Meriminog teksta.



Sećam se da je bio neobično topao aprilski dan i da je baka sa zavojem oko leve podlaktice prosila, sedeći na betonu nedaleko od beogradskoh Hotela Moskva. Čini mi se, ali nisam sigurna, da je mrmljala nešto sebi u bradu, a ja sam upravo prešla ulicu, pošto sam s druge strane ulice dala 200 dinara mladiću koji je tiho koračao tik iza mene šapćući: Gladan sam, molim Vas dajte mi neki dinar, gladan sam. 


Dugo pre toga nisam, ma koliko mi ponekad neprijatno bilo zbog toga, davala prosjacima ništa. Imam svoj sistem odabira osoba kojima ide ono što lično namenim za humanitarne svrhe ali, neka mi Nebo oprosti, iz njega su bili isključeni svi oni koji zapomažu na ulicama naših gradova, oni čije se "lepoto, daj neki dinar, vidi kako si lepa, neka ti Bog da zdravlje" dok im još nisi ni leđa okrenuo pretvara u "dabogda crkla, vidi kako si ružna, kad nećeš dinar da mi daš za leba da jedem", oni koji ti ne daju da na miru ručaš ili popiješ kafu u bašti bilo kog grada... uglavnom, svi oni koje po nekom svom rasporedu "nalagodavci" rasporede po ulicama, a onda te poslodavce kroz nekoliko sati vidite kako uredno slažu prethodno izgužvane novčanice u neku lepu gomilu.

A onda su se zahvaljujući netu pojavile neke divne, humane žene koje ne žive ovde i koje su neke moje drugarice  i mene zamolile da budemo produžena ruka njihove dobrote.
"Ko sam ja, da sudim da li je neko uistinu gladan i ko je gladan manje ili više, oni  (za) koje lično znam ili oni nepoznati, raspoređeni po nekom njima znanom pravilu po našim ulicama " - pitala sam se, nastojeći da što pravednije raspodelim tu nečiju dobrotu, koja se samo slučajno našla u mojim rukama pre nego što bude prosleđena.

I bi mi krivo, dok je onaj "gladan" dečko uredno savijao onih 200 dinara do kockice veličine karamele pa je gurnuo u džep, nastavljajući da iza sledećeg, slučajno izabranog prolaznika usred Terazija šapuće: Ja sam gladan, molim Vas dajte mi neki dinar, gladan sam. Kao što mi bi krivo i nekoliko dana pre toga, kada sam "posle 500 dinara" shvatila da je u pravu prijateljica koja mi je objašnjavala da je sredovečna ženica koja je molila "pomozite mi, nemam para da kupim lekove, a bolesna sam", negde sa Medaka, kako reče,  takođe po nečijem rasporedu, ostavljena nedaleko od Madere. 

"Imam komšiju u Velikoj Plani koji je ogromnu kuću napravio baš na ovakav način. Doveze oca kolima, smesti ga u kolica i ostavi na pogodnom mestu, negde u Beogradu. Predveče, pošto se izležavao u kolima ceo dan, pokupi oca i kolica pa nazad u Planu. I tako, sve dok je otac bio živ."

I bi mi krivo, a opet... ostavih i baki sa zavojem na levoj podlaktici, ne sećam se baš, 200 ili 500 dinara.

Sećam se, bila je sreda, ovog juna, kada sam je ponovo videla, ispred  trafike na samom početku Knez Mihajlove... povijena gotovo do zemlje, prebrojava novčanice... čekajući svoj red, prebrojah i ja, 1.000 dinara.
Dobar ulov, pomislih, za ovo u mom kraju neko na njivi radi od jutra do mraka, dok je pružala prodavačici te pare... dok ne shvatih da je to samo - deo ulova. Za koji joj je prodavačica dala pet kutija cigareta, pružajući joj drugom rukom svežanj od... ne smem da se zakunem baš, pet ili šest hiljadarki, koje joj je upravo ukrupnila.

- Je li ovako svaki dan, upitah prodavačicu dok se baka udaljavala ka bivšem Ruskom caru, gde je nastavila da glumi siroticu.
- Da.
- Pa ona zaradi čitavu Vašu platu za...
- Ma kakvi, zaradi ona mojih nekoliko plata - gorko se smešeći odgovori mi prodavačica, nastavljajući da služi sledeću mušteriju.


Neka mi oproste svi oni koji stoički trpe svoju muku, a nemaju,  zaista nemaju dovoljno... ni za hleb i mleko, ni za lek, ni za voćku; svi oni čija deca u zakrpljenim pantalonama idu u školu; oni koji su davno prestali da puše ili zavijaju krdžu u novinski papir, kako bi platili račune; oni koji su zube pogubili jer nemaju da plate zubara; oni koji godinama nisu otišli u pozorište niti su kupili knjigu, a o frizuri da ne govorim... zato što su se zadužili za ogrev pa valja vraćati dugove... Neka mi oproste svi oni kojima sam "njihov dinar" od tuđe dobrote zakinula, dajući profesionalnim glumcima sa ulica, čija je dnevnica veća nego što fizički radnik zaradi rintajući od jutra do mraka. 

Ilustracija je s Fejsbuka

Нема коментара

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.