Sirotinja iz domaćinske kuće


Ne mogu vi, ja, deco, ič ja ne mogu da s’vatim sadašnjo kukanje. Nema se, nema, pa nema… pa nemka te izela, vati se za rabotu, mora d-ima nešto što umeješ da rabotiš i sas kvo ce izraniš.



 Vido u varoš, sedi po cel d’n dom, kad ju pitaš kvo raboti, vika, rabotila bi al nema rabota. Pa kvo umeješ da rabotiš, kvu si školu završila, nesam išla u školu, vika, rano se udado, decu sam rađala pa za škole nesam imala vreme. Pa kude su ti deca kad si ti ruke pred kuću skrstila, pitujem ju, ako i’ baš i neje skrstila, cigaru iz ruke ne išpušta, a ni šolju za kavu, onuj golemu u kakvu ja sipujem čaj kad me zaboli guša – deca su u obdanište, vika, država i’ čuva zatoj što ja nemam rabotu.


Toj pa nikad neje bilo!

Ti da krstiš ruke, a država da ti čuva decu!? I još ti dava socijalu, a ti sve četiri uvis i boli te uvo, da ne reknem nekvo posramotno pa da mi se smejete. Pa vani se mori za krpu eli za metlu kad već n-umeješ ništa drugo da rabotiš, i da ima rabota ti bi samo toj mogla rabotiš kad za ništa drugo nesi, teo voj reknem, al će me namrzne pa si ćutim.

Vido i onoj drugo – zaima se od kuću do kuću, kad prikuka onomad pri moju unuku reko, ovoj mora da je golema muka kad je ovolko kukanje. Posle mi unuka reče, ne beri si brigu babo, ona takoj, čas po čas. Sve se misli, ako poglasno prikuka, više će iskuka, al mi smo već navikli pa voj se mlogo ne sekiramo. Kad voj zapnu deca za nešto, ona… il će im stvori il će sve unaokol digne na noge, da voj se dade . Što uzne, toj se zabrai do sledeću priliku, i pa prikuka i bogoradi ko da je došlo do gušu. Onoga čoveka će izedu, i ona i deca, samo bi trošili i samo traže, traže, traže… štuče čovek od muku i od sekiraciju, al ništa ne pomaga. Pare, pare, pare, samo mu pare traže. I nji i’ ič ne enteresuje kakvo je na njegovu dušu i ruke kve su mu. A berem da su za nešto pa čovek i da ne žali što se onol’ko muči, a ono, sve rasplaz do rasplaza. Nit da te posluša, nit da te sasluša, škole o’dmno manuše pa sag mora da misle, ako poviše troše i ako se poviše nakite, manje ce vidi da od nji nema ništa.

A vido i onoj… onija na koji onolko imanje zatravnjivelo, još malko u utrinu ce pretvori, al i oni u varoš sede i čekaju. Jemput čekaju plate, nesu im gazde isplatili, drugi put čekaju rabotu, samo što i’ gazda pa ne pozval da porabote neki mesec, dokle im pa ne reknu da si odsede. Onoj imanje nekada je ranilo celu kuću… I babu i dedu i tatka i mater i brata i snajku, i braće i sestre i svu decu, a nekada su se deca rađala, mlogo više su se deca rađala, i za sve je imalo. A ako se neje imalo, muži otidu u pečalbu, koji kakvo je umejal i koji kude, al su i oni decu školuvali i svadbe praili, i kuće dopraljali, i imanje  dokupuvali. Ovoj sag, ima u varoš gladno da trpi, da se zajima, ne’e im poniženje da mole ko da su ne daj Bože i bez ruke i bez noge, tuđi zidovi da kreči i nikad u njegovo da legne, al se na onoj kojo je njegovo nikad neće vrne.

Da ti ja nešto reknem – sve dokle mislite da je drugi dužan da vi sas leb rani, ima ovaj sirotinja da raste.  I ja takvi ne žalim. Kojo izistinski nema, njega trebe i da žališ i da pomogneš.

A vi samo pravete sirotinju iz domaćinske kuće. I od onej koje bi mogle da budu domaćinske, samo kad i’ ne bi učili da će im država decu čuva  i da njim uz toj plaća i za njino sedenje.

1 коментар

  1. "
    Da ti ja nešto reknem – sve dokle mislite da je drugi dužan da vi sas leb rani, ima ovaj sirotinja da raste. I ja takvi ne žalim."E,ovo ko da je mene pitala.

    ОдговориИзбриши

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.