Etno šop Stari zanati Srbije- suveniri za pojesti i obući

Na uglu Južnog bulevara i Maksima Gorkog u Beogradu nalazi se jedna radnja u kojoj kao da je vreme stalo negde na početku prošlog veka. U njoj se prodaju liciderska srca sa sve ogledalcima, luše, šarene lizalice i svilene bombone, elementi narodnih nošnji sa sve obućom koja ih prati, odevni predmeti modernog dizajna od ručno tkanog materijala, ramovi za ogledala ručno duborezani...


"Domaćica" ove etno radnje je Milica Đokić, diplomirani politikolog po obrazovanju, rođena Leskovčanka, ćerka tehnologa tekstila i profesora u tekstinoj školi. Od oca je naučila ponešto iz njegovog "zanata",  obilazeći sa njim fabrike tekstila po kojima je "srpski Mančester" nekada bio čuven, a od majke veštinu izrade ručnih radova. Iz Burde je učila krojenje...

Sve te veštine su joj pomogle da konačno postane preduzetnik, posle rada u preduzeću koji se neslavno završio dvogodišnjim neprimanjem plate. Prekvalifikacija je značila, u stvari, posvećenost poslu koji joj pričinjava zadovoljstvo.

 - U Etnografskom muzeju (Manakova kuća) završila sam kurs tkanja i definitivno se zaljubila u čaroliju preplitanja niti, pa sam odlučila  da tkanje postane moje zanimanje. I eto već  više od deset godina ja sam zanatlija.
U medjuvremenu  sam dobila i Sertifikat ministarstva ekonomije i pravo da pri plasiranju svojih proizvoda koristim znak OTVORENE ŠAKE koji je potvrda da su moji proizvodi izrađeni na tradicionalan način i da svojim izgledom prezentuju naše podneblje.Radila sam neko vreme samostalno ,nastupala na više zajedničkih izložbi u muzejima (Etnografski,Pedagoški,Konak kneginje Ljubice,Kuća Šure Jakšića, Biblioteka grada Beograda...). U Etnografskom muzeju sam 2006. godine imala i samostalnu izložbu- ispričala mi je Milica pre nekoliko dana, kada sam vođena radoznalošću svratila samo na tren u Etno šop. I zadržala se u njemu nekoliko sati.




Vremenom je shvatila, kaže, da ako misli da živi od ovog zanata, mora da ima i neko prodajno mesto. Jeste da su o njoj snimali  više puta priloge za TV,  ali nije mogla da očekuje da joj kupci  dođu sami.

-Nije danas lako biti zanatlija.Moraš da nabaviš sirovine (predivo) a to je uglavnom uvozna roba, da platiš sve dažbine, da budeš i prodavac i mendžer - ističe Milica-Pošto sam vremenom upoznala i druge zanatlije koji se bave starim zanatima i imaju slične interese i probleme, rešilo je nas nekoliko da se udružimo i otvorimo zajednički lokal, galeriju u kojoj bi prodavali svoje proizvode. U pitanju su različiti stari zanati kojih više nema u školama i koji su pred izumiranjem.

Pre nepune dve godine otvorena je  Galerija Stara Srbija u kojoj su izložene narodne nošnje, opanci, duborez, savremeni odevni predmeti  uradjeni od ručno tkanog materijala, grnčarija, kaljeve peći, suveniri od drveta i stakla, liciderski kolači, ratluk i bombone, vezeni i heklani stolnjaci, zavese...




Ideja i želja osnivača je da  raznovrsnijom ponudom  privuku kupce koje interesuju proizvodi tradicionalnih zanata. Da  podsete ljude na nekadašnje prodavnice „Narodne radinosti“.



-Naši kupci su, pored stranaca koji uglavnom kupuju suvenire, najčešće naši ljudi koji kupuju poklone, bilo za strance ili za naše ljude koji više ne žive ovde.
Naše proizvode kupuju i firme za poklon svojim poslovnim partnerima.
Kupuju se nošnje i opanci za one koji igraju folklor, ali se pojedini delovi narodne nošnje kupuju i za uklapanje u savremenu garderobu. Jelek ukrašen srmom, libade, zubun... savršeno mogu da se uklope i daju otmen ton garderobi. Opanke bez kljuna, a posebno „šopske“, devojke nose uz farmerke i ručno tkane torbe. Nije to baš masovna pojava ali se kupuje. Kaljeve peći takodje sve više privlače ljude i to i zbog svoje lepote i zato što odlično greju. Liciderska srca,svilene bombone i luše ljudi često kupe iz nostalgičnih razloga, a onda postaju stalni kupci jer se i njihovoj deci i unucima sviđa ukus ovih starih slatkiša. Ratluk koji se ovde kupuje putuje širom sveta.Nose ga i u Grčku pa i u Tursku.Tkanu garderobu uglavnom kupuju žene „u najboljim godinama“ koje taj jedan pončo ili šal, suknju, jaknu... znaju da ukombinuju sa garderobom koju već imaju i nose ih godinama u različitim kombinacijama i prilikama- objašnjavala mi je Milica, dok sam fotografisala libade, ponča, liciderska srca, lizalice i luše, u radnji koja u sebi nosi duh Srbije koje više nema.

Нема коментара

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.